šamanizam (prema tunguski šaman: čovjek obuzet duhovima < sanskrt. śramaná: redovnik prosjak), skup vjerovanja i oblik religioznosti s magijskom pozadinom. Raširen u sjevernoj i srednjoj Aziji, posebice u Sibiru (u Hanta, Evenka, Neneca, Kamčadala, Laponaca), u Eskima na Grenlandu i u Sjevernoj Americi, ali i u drugih naroda, npr. američkih Indijanaca, afričkih naroda, a u tragovima ga do novijega doba ima i u nekih južnoslavenskih naroda. Nositelji šamanizma su šamani, osobe koje, prema vjerovanju, mogu doći u dodir s duhovima i nadnaravnim silama, njima su opsjednuti pa djeluju kao posrednici između svijeta duhova i svijeta ljudi. Česta povezanost šamana s nekom demonskom životinjom (npr. orlom, medvjedom) veže ta vjerovanja s animalističkim predodžbama. Iako su šamani najčešće iz šamanskih obitelji, nerijetko se novače i izvan toga užega obiteljskoga kruga. U mladosti prolaze kroz oblik inicijacije: padnu u dugotrajnu i tešku bolest tijekom koje imaju vizije i iz koje izlaze preporođeni, svjesni da su ozdravljenju prethodili susreti s nadnaravnim silama, često i s umrlim šamanima koji im prenose svoje tajne, umijeća i vještine. Slijedom toga osposobljeni su posebnim obredima čarati i vračati. Šamanski obredi najčešće su dramatični, za šamana psihički i fizički kaotični i bolni, budući da on tada komunicira sa zlim silama i suočava se s nizom opasnosti. Kako bi otklonili od sebe fatalnu moć zlih sila te ih pridobili da izvršavaju njihove želje, prakticiraju apotropejske čine: odbijaju zlo odijevanjem u upadljivu i ukrašenu odjeću, često s ušivenim praporcima, kojima, zajedno s čegrtaljkama i bubnjevima, izazivaju veliku buku. Tada uz pjesmu, ples i verbalne iskaze, najčešće nerazumljive publici, katkada i pod utjecajem narkotika, padaju u trans i ekstazu, razgovaraju s duhovima i pritom iscjeljuju, proriču, gataju, rješavaju kozmičke ili općeljudske tajne.
